HLife

Petak i subota VELIKOG TJEDNA: Ljubav okrunjena s glasnom boli i tišinom

Petak i subota elikog tjedna Hlifestyle.eu

Petak i subota Velikog tjedna u središtu ljubavi imaju dva motiva, bol i tišinu. 

Na Veliki petak uvijek se čita Muka po Ivanu. Ivan u svojoj Muci izvješćuje o Isusu kao o onomu koji kroz trpljenje ide uspravan. Razlog za to da mu oružnici, vojnici plaćenici i upravitelj Poncije Pilat naposljetku ne mogu ništa, jest njegovo kraljevstvo. Isus za sebe govori: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“ (Iv 18,36). Budući da je u njemu nešto  nad čime svijet nema nikakve vlasti, on može ići kroz muku ne dajući se njome prignuti niti satrti. Ova je riječ i za nas obećanje. Ni nas bolest, nesreća, neuspjeh nekoga životnog modela ne može baciti potpuno na zemlju, budući da u nama postoji nešto što nije od ovoga svijeta, nad čime svijet stoga nema nikakve vlasti. Slušajući ili čitajući Muku na Veliki petak slušamo ili čitamone samo o Isusovu trpljenju, nego o nadvladavanju trpljenja po onome koji nije od ovoga svijeta, u kojemu Božja ljubav trpljenje prožima i mijenja. I u Muci po Ivanu slušamo istodobno obećanje da nas ni trpljenje koje nas zadesi ne može slomiti, nego nas sve više otvara za ljubav koja je na križu zauvijek pobijedila mržnju.

Isus se na križu proslavlja. Tako stoji često kod Ivana. Tu se njegova ljubav očituje. Proslava znači: ljubav postaje vidljiva pred čitavim svijetom.

Isusova smrt na križu za Ivana je dovršenje njegove ljubavi.

U tri retka, u kojima Ivan govori o Isusovoj smrti, tri puta se nalazi riječ „telos – tetelestai“, koja znači kraj, dovršenje, dovršiti. „Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo (teleiothe) Pismo, reče: ‘Žedan sam’ (tetelestai). A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: ‘Dovršeno je!’ I prignuvši glavu, preda duh“ (Iv 19,28-30). Sve je ovdje puno simbolike. Isusova ljubav dolazi do kraja. On ljubi na križu ljude do kraja. U njima nema ništa što ne bi bilo dodirnuto ovom ljubavlju. Pismo se dovršava. Sve što se ovdje događa, ispunja čežnju za ozdravljenjem i promjenom koju nam pismo Staroga zavjeta u svakome retku stavlja pred oči. Isus je žedan. Postaje solidaran sa žeđu ljudi. On kao zastupnik pije ocat, gorčinu njihovih ranjenih osjećaja. U smrti uzima od njih gorčinu i dariva im za to svoga duha ljubavi kojega u smrti izdahnjuje. Zato može kao posljednju riječ reći: „Dovršeno je!“ Njegova je ljubav dovršena. Ona sve lomljivo čini cjelovitim. Isus sada svoga Duha ljubavi dariva ljudima. To se izriče riječju: „Preda svoga duha“. Ovdje u latinskome stoji: „Inclinatio capite tradidit spiritum“ – „Prignuvši glavu, preda duh.“ Isus se na križu milostivo prigiba k nama i predaje nam svoga duha da bismo sada ispunjeni njegovim duhom ljubavi živjeli na nov način i promijenili ovaj svijet. Kao drugo, izražava se cilj razapinjanja prizorom o kojemu nam govori samo Ivan. Jedan od vojnika „kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda“ (Iv 19,34). Kršćanska je duhovnost ovaj prizor štovanja otvorena Isusova Srca razvila dalje. Iz Isusova srca teče sada njegova ljubav na nas. Ivan ovdje rabi istu riječ, koju se rabi u Knjizi Postanka kod izvješća o stvaranju Eve iz boka Adama koji spava. Mi kao da se nanovo rađamo iz Isusova srca. Kao što Eva nastaje iz Adama, i mi nastajemo iz Isusova otvorena boka. Po Isusovoj smrti postajemo novi ljudi. Ivan svoje izvješće o Isusovoj muci dovršava riječju Pisma: „Gledat će onoga koga su proboli“ (Iv 19,37; Zah 12,10). U ovoj se riječi ispunja tipično grčka čežnja da se gledanjem mijenjamo. Gledajući na križ i na otvoreno Isusovo srce, ja se mijenjam, postajem ispunjen Isusovom ljubavlju. Kod proroka Zaharije prethodi neposredno riječ o gledanju: „A na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni“ (Zah 12,10). Iz Isusova srca sam Bog na nas izlijeva duh milosni i molitveni. Njegova ljubav je ljubav koja ulazi u čovjekovo trpljenje i mijenja ga iznutra.

Uz Veliki petak koji naglašava glasni bol, Velika subota je dan tišine. 

Na Veliku subotu nema liturgije. Redovnici i sećenici samo Časoslov. U psalmima različitih časova meditiraju da Isus leži u grobu, da je čitav svijet zaprepašten u šutnji pred tajnom: Bog je mrtav.

Isus je ne samo umro, nego je bio mrtav tri dana. On je u svojoj smrti sišao u carstvo mrtvih. Otada su teolozi razmišljali o tome što to znači kad u Vjerovanju kažemo: „Sišao u carstvo smrti“ ili: „Sišao nad pakao“.

Papa Benedikt XVI. pokušava tajnu ovoga članka vjere objasniti primjerom: „Dijete se boji kada sâmo mora ići po sumraku šumom, koliko god ga uvjeravali da nema razloga njegovoj bojazni. U trenutku kada se nađe u mraku sâmo i duboko doživi samoću, pojavljuje se pravi čovjekov strah, ne strah pred nečim, nego strah kao takav…“. „Kod djeteta će svakako nestati straha u času kad se pojavi jedna ruka koja će ga uzeti i povesti, u času kad ono čuje ljudski glas; dakle onda kad doživi blizinu čovjeka koji ga voli…“. I zatim kaže: „Kad bi postojala takva samoća, koju više ne bi mogla razbiti ničija riječ; kad bi se došlo do tako duboke napuštenosti u kojoj se nikakav ‘ti’ ne bi više mogao pojaviti, bila bi to zbiljska i potpuna samoća; to bi, drugim riječima, bilo ono što se u teologiji naziva ‘pakao’“. „Zaista, jedno je sigurno: postoji samotnička noć, u kojoj nema nikakva glasa; postoje vrata kroz koja možemo stupiti samo kao samci: vrata smrti. Sva strahota svijeta u krajnjoj je liniji strah pred ovom samoćom.“

U taj strah od krajnje usamljenosti hoće prodrijeti poruka Velike subote: Krist je prošao kroz vrata posljednje usamljenosti. Sišao je u carstvo pakla.

“Ta poruka sada znači: „da i u posljednjoj noći, u koju više ne prodire ni jedna riječ, u kojoj smo svi kao uplakana odbačena djeca, postoji glas koji nas poziva, ruka koja nas prihvaća i vodi.“ Velika subota znači da je čovjekova usamljenost nadvladana jer je sam Krist u nju ušao. „Time je nadvladan pakao ili, točnije: smrt koja je prije bila pakao, sada to više nije. To dvoje sada više nije jedno te isto, jer se usred smrti nalazi život, jer je usred smrti nastanjena ljubav… Vrata smrti stoje otvorena otkako je u smrti nastanjen život, otkako u njoj prebiva ljubav“ (Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, KS 2007., str. str. 294-302).

Ovu teološku poruku možemo prevesti i u našu psihu.

Ona tada znači: Krist je sišao u carstvo sjena moje duše. Svaki čovjek ima u sebi jedan Had u kojemu stanuje sve ono što on u sebi nije pogledao, što je zgnječio ili potisnuo. Slaviti Veliku subotu znači stoga i da s Kristom silazim u  vlastitu dušu, u ponore moje duše. To je nešto drugo od psihološkoga istraživanja moje duše. Ja zajedno s Kristom svjesno silazim u carstvo sjena moje duše.

Poznajem mnoge ljude koji se plaše tišine. Jedna žena mi je rekla da u tišini u njoj provali vulkan. A to vodi dotle da mora živjeti u neprestanu strahu od toga nutarnjeg vulkana. Ona troši puno energije da vulkan u njoj zatomi. Ali ako u prijeteći kaos moga vulkana siđem zajedno s Kristom, on će od mene uzeti strah. U meni neće više biti ništa u čemu ne bi stanovao on, kamo njegovo svjetlo i njegova ljubav ne bi doprli. Tako se na Veliku subotu na meni osobno događa otkupljenje koje se dogodilo na križu i u Isusovu silasku u carstvo smrti. Ja gubim strah od neotkupljenoga u meni. Jer Krist je sišao u sve neotkupljeno, mrtvo, ukočeno, potisnuto u meni.

Ikone Istočne crkve izražavaju to ovako: Krist silazi u carstvo smrti i uzima mrtve za ruku i izvodi ih na svjetlo.

Tako si mogu zamisliti da on mrtva mjesta u meni dodiruje svojom rukom i vodi ih u život i na svjetlo da bi po njemu sve u meni moglo živjeti.

MOLITVA ZA KRAJ

Znam da nijedna bol ne može trajati vječno. A nijedan strah nije nepobjediv. Zato želim ući u najbolnije rane svoje duše kako bi ih ljubavlju iscijelio. U svakom mraku i tišini straha koji su posljedica brojnih životnih izbora i iznenadnih okolnosti, želim prepoznati mogućnost da se potpuno preobrazim. Prihvaćam sve svoje sjene i želim potpuno ispunjenje hrabrošću i strašću za životom. Nedokučivosti koja si iznad mene i u meni, snagom ljubavi me ispuni da budem nov čovjek. Čovjek koji se mraka ne boji. Čovjek kojemu su rane izliječene. Čovjek koji u tišinama čuje melodiju svoje duše. Ljubav koja preobražava, koja diže iz mrtvih neka uđe i u moj život! 

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.