Hlifestyle Višnja Ljubičić #stopetiketiranju

Višnja Ljubičić za brojne ideološki identificirane persone u mnogočemu je kontroverzna i osporavana… ali rezultati su tu. Konkretne brojke i slova koji nisu nimalo kontroverzni niti ih je moguće osporiti. Što mislite koji je glavni problem pojedincima glede vas? To što se ne date prikloniti nijednoj političkoj eliti ili?

Ne mogu na to odgovoriti paušalno. Ako netko ima problem sa mnom u odnosu na posao koji radim u okviru svojih nadležnosti, onda su on ili ona ti koji moraju definirati zašto imaju problem sa mnom i koji. Kao čelnica jedne neovisne institucije osnovane za suzbijanje diskriminacije temeljem spola, odnosno praćenje provedbe zaštite od diskriminacije kao i promocije ustavnog načela ravnopravnosti spolova, smatram da je moja dužnost ne priklanjati se niti jednoj političkoj opciji, odnosno ostati neutralna. To i nastojim. 

Činjenica je da temeljem Zakona o ravnopravnosti spolova pokrivam osnove diskriminacije koje u društvu stvaraju prijepore i oko kojih nema konsenzusa (reproduktivna prava, građansko i zdravstveno obrazovanje, rodno uvjetovano nasilje prema ženama, diskriminacija LGBT osoba i sl.) pa onda uvijek postoje pojedinci/ke ili inicijative koje se obaraju na moju osobnost ili koje ignoriraju ili krivo tumače nadležnosti pravobraniteljice, odnosno nastoje ih prilagoditi svojim stavovima. To je sve dio posla i funkcije koju obavljam, a nastojim da ne utječe na mene u mjeri da zbog neugodne kritike ili napada ne obavim posao zbog kojeg sam imenovana.

Brojni su izazovi s kojima se svakodnevno susrećete… Od Kurikularne reforme do sad aktualne Istanbulske konvencije? Kako gledate na cijelu tu situaciju stroge podijeljenosti? Koliko su ljudi kao šira javnost o svim tim temama uopće upoznati i koliko zapravo pojedincima koji zagovaraju određene stavove i odgovara da određene stvari budu nedorečene ili nejasne?

Smatram da je polarizacija oko toga trebaju li svi ljudi imati ljudska prava društveno štetna. Naime, trebalo je proći mnogo vremena, nekada i uz brojne žrtve, da se izbore ljudska prava. Jednom kada su izborena, kada su prepoznata kao društvene vrijednosti i zapisana u dokumentima, trebala bi biti i ostati neupitna. Ustavom RH i svim dokumentima koje smo prihvatili i ugradili u svoje zakonodavstvo, a koja se odnose na zaštitu od diskriminacije po bilo kojoj osnovi, zapravo se izrijekom zalažemo za određeni vrijednosni sustav ljudskih prava koja su, ne zaboravimo, jedinstvena, nedjeljiva i međusobno ovisna, dakle univerzalna. Ne može se onda događati da se nekome, temeljem bilo kojeg osnova, odriču njegova ili njezina ljudska prava, da se zakonom pokušavaju regulirati kada i kome će ona biti dozvoljena i slično. Jer ljudska prava ne pripadaju samo nekima pa da onda oni odlučuju kome će ih dati, a kome uskratiti. Ljudska prava pripadaju svim ljudima.

Nažalost, to se ipak radi i kod toga se vrlo često manipulira podacima i činjenicama, skreće se pozornost s poante ili merituma stvari na iskrivljene interpretacije. Budući da je u sve uključeno i nešto što djeluje na emocije, jedan dio javnosti ih lakše i brže prihvaća i širi dalje, a kao u igri „pokvarenog telefona“ nisu ni svjesni da zapravo šire neistinu. Najsvježiji primjer su prijepori oko Istanbulske konvencije kod koje se dogodilo to da se zbog djelovanja pojedinaca/ki i inicijativa fokus s Konvencije kao jedne od najvažnijih pravnih mehanizama za zaštitu žrtava nasilja na razini EU, premjestio na rasprave oko roda uz podmetanje fraze o širenju rodne ideologije koja ne postoji i koja je zapravo konstrukt tih istih pojedinaca/ki i inicijativa koje se protiv te ideologije, navodno, bore. Nažalost, većina ljudi nije i neće pročitati Konvenciju, pa se sama uvjeriti o čemu se radi i što je istina, već će prihvatiti laži onih koji manipuliraju i podmeću. Ono što možemo je ukazivati na to i naglašavati značaj Konvencije.

Pričamo o pravima žena i ravnopravnosti u 21. stoljeću, 2018. godini, a vidimo koliki je broj izabranih zastupnica u Saboru… vidimo koliki je broj ubojstava i drugih loših scenarija posljednjih par godina… vidimo kako se naspram žena priča kao o tek pukom stroju za rađanje… Što mislite sa Vaše točke gledišta u čemu je ključan problem? U elitama koje manipuliraju neovisno kojoj politici pripadale ili o masi koju je teško probuditi za promjene?

Ključan problem je u stoljetnoj duboko ukorijenjenoj patrijarhalnoj tradiciji i njezinim običajima i stavovima koji su proizveli spolne stereotipe i strogu podjelu uloga u koje se svi muškarci i sve žene trebaju uklopiti neovisno o svojim individualnim razlikama, svojim osobnim željama, ambicijama, potrebama. Patrijarhalni sustav je i dalje jak, a za sustavne promjene treba puno vremena i truda. To nije samo hrvatska realnost. Naravno, u nekim zemljama se stvari po tom pitanju brže mijenjaju, u drugima sporije. Uvijek navodimo skandinavske zemlje kao pozitivan primjer iako ni tamo nije postignuta puna ravnopravnost spolova. Suzbijanje spolnih stereotipa jest i bit će dugotrajan posao i morat će se odvijati na svim društvenim razinama istodobno. 

U instituciji Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova stoga nastojimo djelovati istovremeno na različitim područjima, ali to je dužnost i svih drugih društvenih dionika. 

Žena je na tržištu rada u mnogočemu niže rangirana iako se priča o izjednačavanju. Kakva su Vaša iskustva sa konkretnim slučajevima da se zaista javljaju i traže pomoć? I koliko Vam sustav daje prostor za djelovanje?

Položaj žena na tržištu rada i segregiranje po spolu i na horizontalnoj i na vertikalnoj razini su kompleksan problem koji se ne može riješiti pukim izjednačavanjem. Činjenica je da mi iz godine u godinu upozoravamo na trendove koji se ponavljaju i ne rješavaju ili rješavaju vrlo sporo – nisku stopu radne aktivnosti žena, jaz u plaćama i posljedično u mirovinama, rodno uvjetovanu segregaciju, premali postotak žena na upravljačkim pozicijama u odnosu na činjenicu da su većina onih koje završavaju fakultete (60%), ugovore na određeno vrijeme, dob i majčinstvo koje poslodavci u najvećoj mjeri percipiraju kao poslovni rizik i sl. Nažalost, temeljem pritužbi koje nam upućuju građanke, jasno je vidljivo da su žene te koje su žrtve spolnog uznemiravanja na radnom mjestu, da po povratku s rodiljnog dobivaju otkaze ugovora o radu ili su premještane na niža ili slabije plaćena radna mjesta, da teže napreduju, da su diskriminirane prilikom zapošljavanja i dr. Da je to jedna od najbolnijih točaka našeg društva svjedoči i činjenica da je udio pritužbi koje dobivamo iz područja radnih odnosa i zapošljavanja već godinama najviši postotkom u ukupnom broju pritužbi (od 60-64%).

Što se tiče našeg prostora za djelovanje, imamo ga u ovom području kao i u svim drugim područjima u kojima djelujemo. Nastojimo biti pro-aktivni i inicirati rasprave o raznim pitanjima te ukazivati na razne izazove u ovom području. Apliciramo i na EU fondove kako bismo što sveobuhvatnije mogli adresirati neki problem i uključiti što više različitih partnera. No rezultati ne ovise samo o nama. Mi smo tu da pratimo, da ukazujemo, da upozoravamo i da preporučujemo i predlažemo, ali ne možemo utjecati na to u kolikoj mjeri i kako će sve to biti prihvaćeno i provedeno. Do sada su neki naši prijedlozi bili prihvaćeni, ali mnogi su bili i odbijeni.

Vaš rad se mnogo puta pokušao negirati, diskreditirati i minorizirati od strane pojedinaca i(li) skupina kojima se Vašim radom otkriva njihov nerad. Kako funkcionira Ured i koliko je projekata i programa odrađeno ili u tijeku? Ima li novih? Uspješno aplicirate na EU fondove?

Ured Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova funkcionira jako dobro. Ima nas malo (10), ali radimo puno. Uz sve poslove, kako ih zovemo „tekućice“, koje obavljamo svakodnevno vezano za pritužbe građana/ki te druge aktivnosti na praćenju provedbe Zakona o ravnopravnosti spolova i drugih zakona koji se odnose na naše područje rada i nadležnosti, aplicirali smo tri puta na EU fondove i dobili potporu od ukupno 1,2 milijuna EUR-a. Do sada smo u cijelosti završili dva takva projekta. Prvi je bio „Uklanjanje staklenog labirinta – jednakost prilika u pristupu pozicijama ekonomskog odlučivanja u Hrvatskoj˝ (10. listopada 2013. do 10. listopada 2015.) čiji cilj je bio osvješćivanje i promicanje potrebe za uravnoteženom zastupljenošću žena i muškaraca na upravljačkim pozicijama u trgovačkim društvima koje su od ključnog značenja za ekonomsko odlučivanje na hrvatskom tržištu rada, a drugi je završen krajem prošle godine pod nazivom „Prema stvarnoj ravnopravnosti muškaraca i žena – usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života“. Sada je u tijeku treći EU projekt ‘Prema učinkovitijoj zaštiti: promjena sustava za borbu protiv nasilja prema ženama’, u ukupnoj vrijednosti od 427. 762,27 EUR koji se provodi u razdoblju od 1. travnja 2017. do 30. rujna 2019. godine i koji se bavi ulogom policije, pravosuđa i medija u slučajevima nasilja prema ženama, s posebnim naglaskom na slučajeve femicida. 

Također smo aplicirali za još jedan EU projekt o kojem će se odlučivati tek krajem ove godine.

Etikete nužno nisu loše i ne treba ih shvaćati uvijek negativno jer ih često i sami upotrebljavamo za samoostvarivanje. Ipak, mnogo su češće i bolnije one s kojima se susrećemo u okolini… posebno žene… S kojom ste se vi upravo kao žena susreli?

Najčešće su bile „baba“, „što ta baba hoće“, „isfrustrirana baba“, „ženturača“.