Hrvoje Vukov Hlifestyle.eu

Mišljenje je kao i guzica. Svatko ga ima. Sa zlim ljudima je najgore jer misle da ga trebaju uvijek dijeliti ili još bolje nametati drugima, svima… Problem je što danas imaš toliko kanala da se te guzice, pardon mišljenja šire… i da smrde i da zagađuju. Kamoli sreće da su guzice stvarno problem. Ne, problem su mišljenja i mržnja. Problem su šupci. Ali ne rupice na kraju leđa nego ljudi s rupama u mozgu i duši. Ma, zapravo ne s rupama, nego ljudi bez mozga i bez duše. Guzice obrišeš, a ovakve ljude jednostavno moraš tolerirati. Tu su. Možemo ih jedino ignorirati i nadati se da će nestati. Iz javnog života, iz politike, iz stvarnosti. I ti nipošto ne smiješ prestati raditi na sebi. Vjerovati u sebe. Vjerovati u uspjeh. Vjerovati u bolje sutra.

Baš kao što svjedočim, i na osobnom primjeru, i na primjeru brojnih pojedinaca, da se u Hrvatskoj boriš sa vjetrenjačama i da se društvo generalno bori sa izmišljenim neprijateljima. Tako da ako nisi dio nekog čopora, lobija ili ih nazovima kako god, teže ćeš uspjeti. Ali budeš. Pitanje je samo trenutka. Baš kao što je pitanje trenutka da se možeš lako naći na listi neprijatelja upravo zato jer nisi u nijednom taboru, koloni, šatoru, skupini, grupaciji, udruženju i inoj kamuflaži… Ipak, ne treba se ničega plašiti od navedenoga jer publika, klijenti, kupci, korisnici… ljudi na kraju uvijek prepoznaju. Prepoznaju srce. Prepoznaju strast i hrabrost. Pa, makar i ne bilo sve savršeno, zna se da je autentično i iskreno. 

Mentalitet nam je sjeban. Evo, “pardon my french” ali ja drugog izraza ne nalazim. Bio sam pred koji dan na premijeri novog hrvatskog filma “Happy end – Glup i gluplji 3”, Anđela Jurkasa. I sam sudjelujući u tom projektu tek kratkim pojavljivanjem u gay sceni, shvatio sam da smo sjebani. I sami smo za to krivi. Sami!!! Mi. Ti i ja… I svi ostali koji šute. I oni koji se prave da nisu, a jesu. I oni koji nisu, a prave se da jesu. Fuj. I krivi smo jer pojedincima dajemo mjesta za osobne provizije, umjesto da gradimo društvo gdje će pojedinci razvijati svoje vizije. Čestitam Jurkasu na još jednom dobrom seciranju društvenog cirkusa u kojem živimo. 

Proteklih tjedana nanizali su se i brojni modni događaji na kojima sam bio… I mogu vam reći da hrvatska modna scena živi, da ima divnih ljudi koji stvaraju, koji se trude… bez silne mašinerije i igrica, oni rade, žive i probijaju se. I opet je stvar vjerovanja u sebe. I trud. Posebno ću pisati o dvoje mladih ljudi… On živi u Zagrebu, a ona u Londonu.

Za oko, bolje reći uho, mi je zapela i nova glazbenica Lu Jakelić. I neću reći na koju me glazbenu divu podsjeća jer mora graditi vlastiti put i prihvaćati neka nova showbiz pravila, ali u svemu najvažnije je ostati svoja. Samo naprijed!

Beskrajno sam sretan kad vidim i s kolikim hrvatskim poduzetnicima sam u kontaktu, dajući im prednost pred navalom stranog kapitala baš kao što rado surađujem sa obrtima jer znam s koliko truda opstaju na tržištu…  I opet se tu vraćamo samo na jedno, na upornost. I na strast i hrabrost da slijediš vlastiti put, makar svi drugi htjeli da zakoračiš na neki njihov… 

SRBI. CRNCI. GEJEVI. UMJETNICI. ATEISTI. DJECA. HUMOR. LJUBAV. MOZAK.  Evo, tu su nabrojani “neprijatelji” našeg društva. Da se smijemo ili plačemo!? Ili da krenemo mijenjati društvo???

Ulazimo u drugu polovicu studenog i sve smo bliži Adventu. Blještavilu lampica i navodnoj težnji da se istinski radujemo Božiću. Nema istinskog Božića bez istinske promjene. I zato okanimo se SRBA. Jer mislim da imamo dovoljno problematičnih Hrvata. CRNCI? I svi mogući ostali stranci kojih se posebno ovih dana plašimo… Dajte, otiđite recimo u Gundulićevu na ručak u njihov restoran pa se čujemo dalje. I da, nemojte misliti da vam GEJEVI svima žele popušiti. Pušimo mi svi već godinama jedne te iste priče o boljitku. Toga se uhvatite. Kao što bi trebalo dobro porazmisliti zašto su nam UMJETNICI tek zadnje rupe na svirali, pardon zašto nam je kultura i školstvo tek zadnja stavka kad se raspravlja o proračunu. I umjesto da unutar EU tražimo stalne urotnike i neprijatelje, bolje da se posvetimo projektima. A, po pitanju ATEISTA bi se zapravo trebali zapitati kako je moguće da imamo tolike pronevjere i kriminal sa tolikim postotkom vjernika? DJECA i te nove generacije neopterećene prošlim glupostima su kamen spoticanja onima koji više nisu niti za gerijatrijske odjele nego za muzeje. I zato smo skloni stalnom prigovaranju, žaljenju i pravljenju žrtava od sebe pa nam je HUMOR na popisu problema na visokom mjestu. Pozabavimo se radije brojnim popisima na kojima smo mi na zadnjim mjestima. Tako nam je iz frustriranosti valjda mržnja postala modus operandi, a mržnja nije ništa drugo nego strah od LJUBAVI. Volite se i dopustite drugima da vas vole. I ne bojte se koristiti MOZAK. On je dio našeg tijela s razlogom makar znam da pojedinci to i u 21. stoljeću odbijaju vjerovati… Razmišljanje ne ubija. Ubija glupost. Glupost ratovanja sa samima sobom i sa drugima. 

Uživajte u tjednu pred nama. Neka vam bude uspješan. Kupite si poneku knjigu na Interliberu… Čitajte… U životu dođe trenutak kad treba odbaciti sve naučeno… razbiti sve okvire… preskočiti sve zidove. I baš poput ptice krenuti u svijet. Letjeti raširenih krila i srca… jer samo dajući – primamo! I doći će nepovoljan vjetar i zapreka neke druge vrste, ali snalažljivost lastavice, snaga orla ili ustrajnost vrapčića pomoći će da izađemo kao pobjednici. Ipak, pored svih pobjeda i vanjskih okolnosti najvažnija je bitka ona u nama. Biti svoj! Ne, to nije cilj nego stil življenja. Potrebno je zaista skupiti, probuditi, osvijestiti strast i hrabrost i živjeti. Ne zaboravite da ptice odrasle u kavezima se boje letjeti. Zato se okanite kaveza i ograničenja, budimo ljudi autentičnosti i život će nas blagoslivljati. Ne treba se doduše zavaravati, Svemir ponekad namjesti i lekciju koja uključuje suze, ali one su tu da skliznu, da operu iznutra i da se krene bistrijeg pogleda naprijed.

Vjeruj u sebe! I u ljude oko sebe. I kreni na let uspjeha.

Sanjajte! Ostvarujte! Budite!