Hlifestyle Sanja Sarnavka

Sanja Sarnavka je lice koje se snažno u hrvatskoj javnosti vezuje uz aktivizam, posebno feminizam. Koliko Vam je to bilo olakotna, a koliko otežavajuća činjenica za život i življenje u hrvatskom društvu?

Meni osobno bila je isključivo otegotna okolnost jer sam često dobivala uvredljive poruke ispunjene govorom mržnje. Nakon B.a.B.a. nisam mogla računati da bi me, kao osobu koja neprekidno proziva i kritizira, bilo tko htio igdje zaposliti. A do tada sam svake tri godine mijenjala posao jer sam htjela vidjeti kako funkcioniram u različitim profesijama. U našem društvu nitko ne voli takve osobe. Iako se inače volim smijati i često sam barem ironična, u javnosti sam uvijek morala biti smrtno ozbiljna i oštra jer su teme o kojima sam govorila bile mračne. Zbog vrlo specifičnog prezimena, uspjela sam obilježiti i  članove obitelji utječući katkad negativno na njihove živote. Ali, to je bio rizik na koji sam svjesno pristala. Kao aktivistkinji, prisutnost u medijima, odnosno vidljivost i čujnost odaslanih poruka, osigurale su utjecaj koji inače ne bih nikada imala u državi koja jedino priznaje politički i financijski moćne osobe, a reagira gotovo isključivo samo na medijska prozivanja.  Isto tako, vidljivost mi je bila važna radi žrtava diskriminacije, kršenja ljudskih prava, nepravdi. One su znale kome se mogu obratiti za pomoć ili tek psihološku podršku. Iako sam službeno u penziji, i danas mi se zbog toga obraćaju ljudi i ja ih pokušavam savjetom usmjeriti na mogući put nalaženja rješenja. Sve u svemu, mislim da sam odradila neke važne stvari iako mi se u posljednje vrijeme čini da je puno toga otišlo u vjetar jer se krećemo unazad i neke nove žene moraju voditi bitke za koje sam vjerovala da su davno okončane. 

Prošli ste brojne susrete pojedinačno i skupno, prisustvovali događajima većih i manjih razmjera… danas ste u mirovini i posvećeni obitelji… Što najljepše, a što najružnije pamtite iz perioda svog javnog rada i djelovanja?

Pa ja govorim da sam u penziji jer mirovati ne namjeravam sve dok dišem i sive mi ćelije dobro finkcioniraju. Počevši od objava na Facebooku kojima pokušavam utjecati na stavove brojnih virtualnih prijateljica i prijatelja, do sudjelovanja u svim protestnim akcijama vezanim uz ljudska prava. Prevodim, trenutno sam aktivna u Zakladi Solidarna, intenzivno surađujem s udrugom Nismo same. U penziji sam bila hapšena jer sam se pridružila sjedenju na cesti i zaustavljanu povorke “Hoda za život”. Imam još puno planova ako tijelo i um ne budu nečim blokirani. Drago mi je što sam odlučila otići iz B.a.B.a. jer sam se umorila i ništa me više nije inspiriralo – očajno birokratski europski projekti, čekanje milosti institucija da vam udijele neke novce, a znate da vas žele zakinuti koliko god mogu jer im smetate i niste suradljivi na način kako to oni žele… nisam to više mogla podnositi. I da, dobila sam unučice. Godine ipak prosvijetle ljude koji žele učiti na osnovi iskustva. Shvatila sam da rad ne mora biti jedini prostor ispunjenja. Htjela sam biti s curkama od dana rođenja, družiti se s njima, učiti ih i biti poučena. Obožavam se s njima glupirati, gađati jastucima, bacati po snijegu, smijati se, ići na dječje predstave… One nikada više neće biti male i ne postoji izgubljeno vrijeme koje jednog dana u budućnosti mogu nadoknaditi. I divno mi je – gledam serije, čitam, družim se s njima, pratim sva zbivanja, radim koliko mi se da i kad mi se da ili kad mislim da je važno „zapeti“.  Tekst za Kuću ljudskih prava o krnjim demokracijama prevodila sam dvanaest sati dnevno jer je bilo hitno i važno na vrijeme ga predstaviti javnosti. Ovo je svakako jedno od sretnijih razdoblja u mom životu.  

Kažem rada i djelovanja jer to se može uvelike razlikovati. Postoje brojni aktivisti koji evidentno rade… Dakle, postoje njihovi zapisnici, izvještaji, brojni papiri i nikakav pomak… I postoje oni koji djeluju, aktivno mijenjaju svijest i prilike, sukreiraju društvo. Vi ste zasigurno u toj drugoj skupini… Retrospketivno gledajući koliko toga se zaista promijenilo po pitanju prava žena u HR i što mislite da ste trebali drugačije? I jeste li trebali išta drugačije?

Prerano je davati konačne ocjene. Netko će u budućnosti to moći učiniti, ako bude bilo zainteresiranih. Svakako sam u B.A.B.A.-ma i kroz njih radila stvari koje nitko prije nije činio na ovim prostorima. I na to sam ponosna, naravno. Prve analize medija, istraživanje udžbenika hrvatskog jezika, kampanje protiv nasilja nad ženama, radijska emisija Mjesečnica, produkcija četrnaest  dokumentarnih filmova o rodnoj neravnopravnosti, kršenju ljudskih prava, knjige  – o diskriminaciji, analiza medijske kulture i tekstova, kurikul modula o rodnoj ravnopravnosti… ima toga. Međutim, neke su u trenutku nastanka izazvale pozornost, a neke ostale potpuno neprimijećene, a meni se čini da su važne. Situaciju u Hrvatskoj u svim segmentima opisujem kao shizofrenu pa je tako i u slučaju ljudskih prava žena. U vrijeme kad je Vesna Kesić osnovala B.a.B.e. ili Biljana Kašić Ženske studije, ono što su govorile feministkinje prepoznavalo je jako malo ljudi. Danas mnoge i mnogi promptno reagiraju na seksizme u medijima, reklamama, zgražaju se na nasilje, dižu glas (barem na društvenim mrežama) protiv rodne dikriminacije. Međutim, istovremeno, svjedočimo ofanzivi  katoličkog fundamentalizma kakav u devedesetima nismo mogle ni zamisliti. Uz znatna financijska sredstva te svesrdnu podršku vrha Karoličke crkve u Hrvatskoj,  mala skupina globalno umreženih fundamentalista, uspjela se uvući ucjenama i političkim spletkama u gotovo sve institucije države – od zakonodavne, preko izvršne do sudbene vlasti pa se promoviraju stavovi koje su  donedavno u javnom diskursu kvalificirani kao nebulozni ekscesi. Dok se kao najveća uvreda svima koji se suprotstavljaju lijepe kvalifikacije „komunjare, jugonostalgičari, udbaši“, zapravo se traži uvođenje jednoumlja kakvog za moje odraslosti u Jugoslaviji više nije bilo. Sve i svi bismo morali biti vjernici, sve i svi bismo morali biti heteroseksualne osobe, štovateljice tradicionalne obitelji u kojoj se ženi propisuje obožavanje tri K (Kuche, Kirche, Kinder) premda više žena stječe doktorate u odnosu na muškarce. Pritom imamo premijera koji na pet jezika ne može donijeti niti jednu suvislu odluku kojom bi nas se vratilo u ono što bi demokracija trebala biti – pluralno društvo u kojem većina pazi da ne budu ugrožena prava niti jedne manjine, u kojem smo svi pred institucijama države jednako vrijedne osobe. 

Najžalosnije je gledati kako smo zapravo postupno preobraženi u umrtvljeno i besperspektivno društvo u kojem ljudi radije pakiraju kofere i odlaze u inozemstvo nego se organiziraju i masovno dižu glas protiv bolesti koje su preimenovane u  normalno stanje. Ipak, ne smije se odustati. Nove inicijative pokazuju zube i namjeru da se ne odustane.          

Aktivizam u HR se često doživljava vrlo negativno jer su često njegovi predstavnici osobe s agresivnim verbalnim pristupom koji je svakako nekad potreban i opravdan, ali vrlo često je manjak konkretnog sadržaja. Mislite da je vrijeme za neki novi val aktivizma? 

Mislim da kod nas vrijedi ono – mavala ne mavala, proglasit će me radikalnom. Ne možete mijenjati stvari ako niste glasni, ako ne zahtijevate promjenu. U nas se sve što talasa i diže glas protiv gluposti koja nas preplavljuje odmah proglašava agresivnošću. Kako mirno i dostojanstveno podnositi napade na reproduktivna prava žena, kako staloženo obrazlagati važnost Istanbulske konvencije kada slušate gomilu laži, gluposti  i podmetanja onih koji nasilje žele sakriti iza zatvorenih vrata stanova i kuća pa zabraniti državi da intervenira?! Dok je većina pasivna, manjina se bori na sve dostupne načine. I to najčešće bez financijskih sredstava i bilo kakve institucionalne podrške. Problem je civilnoga društva, osim toga, što udruge većinu novca dobivaju iz europskih fondova koji aktiviste pretvaraju u menadžere i birokrate – ispunjavaj svaki dan time sheet, provodi sto  javnih nabava, za sve priskrbi tri ponude… kad dobijete komentar na izvještaj da ste potrošili 0,50 lipa manje od planiranog pa ste dužni podastrijeti objašnjenje, kada vam ostaje energije za aktivizam. Meni je to ubilo svaku volju za aktivizmom. A čini mi se i mnogima drugima.  A pitanje je koliko aktivizam koji sada budi jedinu nadu, a potpuno je volonterski, može trajati, a kamoli rasti. Bez reforme obrazovanja, bez utjecajnih medija koji razbuđuju, a ne potiču konzumerizam i uljuljkavanje glupošću, uz tradicionalnu lijenost i nenaviknutost na velike proteste građana,  nisam pretjerano optimistična i ne vidim neko svjetlo na horizontu. Ipak, ne smije se odustati pa to ne činim ni ja. Svemu usprokos. Jer ako svi odustanu, nastupa mrkli mrak dugoročno.  Sigurno će doći vrijeme buđenja, ali mi je žao što ja moram tako dugo živjeti u vremenu silaznih putanja i crnila.      

Trenutno su dvije teme vrlo aktualne… Kurikularna reforma i Istanbulska konvencija. Svaka politička strana vuče na svoju stranu i sve to skupa dovodi pod temu ideoloških prijepora. Je li moguće to baš izvući izvan ideoloških okvira i staviti u slobodan prostor potrebe razvoja cjelokupnog društva? Što mislite da je problematično i zbog čega upravo u tim temama ne uspijevamo ići naprijed?

Nema tu nikakvih strana suprotnih predznaka koje se mogu izjednačiti po bilo čemu – hoćemo li izjednačiti fašiste i antifašiste pa reći da su jednako agresivni, hoćemo li sučeliti znanstvena otkrića i tvrdnju da je zemlja ravna ploča kao jednako vrijedne stavove?  Postoje ljudi koji poštuju civilizacijske dosege u zaštiti ljudskih prava i poštivanju temeljnih načela demokracije, oni koji se zalažu za slobodu jedinke i pravo na osobne izbore te ističu dužnost države da štiti dostojanstvo i slobodu svake osobe,  nasuprot onih koji nas svjetonazorski vraćaju u prošlost rigidnom vjerskom indoktrinacijom. Usto se oni ne ustručavaju prisvajati diskurs ljudskih prava ili se pozivati na demokratska načela, iskrivljujući pritom u cijelosti njihovo temeljno značenje – prema njima, manjina ugrožava većinu; u sekularnoj državi osuđuje se „agresivni sekularizam“; propisuje se što je dopušteno a što nije podučavati u školama. Kada bi vlast poštivala ustavna načela i ratificirane međunarodne dokumenate, prijepora ne bi ni bilo. Jasno bi bilo da država mora štititi žrtve nasilja svim raspoloživim sredstvima, da škola treba obrazovati i odgajati djecu i mlade o temeljnim postulatima demokracije i zaštite ljudskih prava te ih motivirati da postanu aktivni građani i građanke. 

Ali, mi ne živimo u takvoj državi. Iako je pojam „rod“ uveden u naše zakonodavstvo još 2008. izglasavanjem Zakona o suzbijanju diskriminacije, iako ga nalazimo na početku svakog zakona, pa i onog o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, u rečenici „Izrazi koji se koriste u ovom Zakonu, a imaju rodno značenje,  koriste se neutralno i odnose se jednako na muški i ženski rod“, laže se da Istanbulska konvencija ne smije biti ratificirana jer će u školama početi učiti djecu da mogu na dnevnoj bazi birati hoće li biti dječaci ili djevojčice, izmišlja se da će muškarci tvrditi kako su žene pa ići u ženske zahode… a, zapravo se želi da obitelji opstaju unatoč nasilju koje trpe najčešće žene i djeca, jer se svetost obitelji ničim ne smije ugroziti. Hoće se da djeca uče kako su žene drugotne, kako su istospolne veze bolesne, ne želi se da djeca zaštite svoje zdravlje i odgovorno se upuštaju u spolne odnose, vjeronauk se nudi umjesto građanskog odgoja.                         

Osim toga, mislim da ne postoji ništa posve oslobođeno ideologije. Ni što niti kako ćemo nešto učiti – od tjelesnog do informatike. 

Etikete su kroz život u mnogočemu i samostavljene odrednice za lakše snalaženje. Ipak, često su nam nametnute u negativnom značenju kako bi nas obeshrabrile i omalovažile. Možete li izvdojiti jednu s kojom ste se upravo bi susreli?

Uf, imam ih na stotinu – jugonostalgičarka, udbašica, izdajica hrvatstva, govno, smeće… Stavljam ipak jednu koja se tipično primjenjuje samo na žene. Kad ponestanu argumenti, ako ih je ikada i bilo, onda se krene na izgled i godine. I onda mizogini muškarci misle da se žena osjeća najpogođenijom jer, prema njima, nema ništa gore nego da žena ne bude privlačna i poželjna muškom pogledu. 

Znači, „stara, ružna baba“

 

Ako vam se ovaj tekst svidio podijelite ga na društvenim mrežama. Otvoren sam i za kritike i suradnje pa mi pišite na mail info@hlifestyle.eu. Vidimo se i na društvenim mrežama FACEBOOK i(li) INSTAGRAM.