Nenad Korkut

Vuk je slabiji od medvjeda i lava ali nikad ne pleše u cirkusu. On je samotnjak, spreman za čopor sve napraviti ali uvijek na distanci jer voli svoju samostalnost.

#vizualnivuk traži upravo i takve sugovornike… Profinjeni drevnasti miris ambre u zraku… plakati iz Klovićevih dvora i umjetničke fotografije na zidu… Strogi centar grada.  Nekada aktivni liječnik, a danas glasnogovornik HZZO-a. Uvaženi esteta i modni komentator. Sve to, ali i još više je Nenad Korkut. U dvosatnom razgovoru toliko toga smo prošli ali i shvatili da toliko toga nam još ostaje neotkriveno i nedovršeno…

Nenad Korkut

Sve je počelo zasigurno još od najranije faze, gledajući majku i oca. Odgajanje u estetskom okruženju bilo je posebno stimulativno za razvoj osobnosti uz majku modela i roditelje koji su pazili na svoj izgled i odijevanje. Posjete izložbama i kazalištu, zasigurno su ostavili traga. I dok je još kao dijete s pet godina, doduše više gledao nego slušao operu Carmen u HNK, razvijao se taj osjećaj za lijepo… za boje… teksture… oblike. I premda ga je životna izobrazba profesionalno odvela u sasvim drugom smjeru, ona iskra zapaljena u djetinjstvu, rasplamsavala se cijeli život. Film i moda ostajali su njegov hobi… Dok su njegovi kolege odmor tražili u sportskim i drugim aktivnostima, on je izlaz iz stresnih situacija na poslu pronalazio u filmu i modi.

Onda se ostvarila suradnja sa Sinišom Svilanom i dodjela Oskara 1999. Tada Nenad Korkut, izlazi na medijsku pozornicu na kojoj je i danas. Odmjeren, s akademskim pristupom, rado pozvan gost je u svakom društvu, ali viđen je u onima koje odabire po svom istančanom ukusu. Kaže za sebe da nije “insajder” što mu je bilo od pomoći da ne bude dio nijednog modnog lobija, a da ga se u istim društvima doživi s dodatnom ozbiljnošću. New York, Pariz i Milano bili su gradovi u kojima je upoznavao i družio se sa svjetskim modnim akterima. Ostvarena ljubav prema modi kroz prijateljstva i pisanje traje 20-ak godina, a kao prvu ljubav ističe naklonost prema estetici, modnoj fotografiji, supermodelima s kraja 80-ih i vizualnom izričaju Jean Paula Gaultiera.

Nenad naglašava kako je za njega moda umjetnost i ne promatra ju nužno kao nosivu. Ako netko odjeću doživljava samo kao nešto što će ga pokriti, onda svakako ne vidi u modi umjetnost. Trudeći se u razgovoru uopće stvoriti definiciju njegovog lika na modnoj sceni, dolazimo do pitanja sociologije mode. Uvijek ga je više zanimalo analizirati nego kritizirati, postavljati pitanja zašto dolazi do modnih promjena i pod kojim okolnostima, nego što će se nositi sljedeće sezone. Formirao se u potentno vrijeme za modu, a istoj je uvijek pristupao edukativno. Rado se sjeća kad je na početku svog medijskog rada napravio “in memoriam Elizabeth Tilberis”, koja je bila urednica britanskog Vogue-a, a kasnije Harper’s Bazaar-a, i kako to Korkut kaže “pretvorila ga u najljepši modni časopis”. Drago mu je da je imao priliku odati počast ženi koja je uvelike utjecala na njegov modni razvoj, a o kojoj se kod nas malo znalo.

Pozitivan stav prema modi, stalno afirmiranje i educiranje publike njegov je prepoznatljiv „modus operandi“ u modnom svijetu. Bez skandala i izbjegavajući sveprisutna, tek osrednja komentiranja kako se tko odjenuo, postao je važan protagonist modne scene.

Naslovio bih ga zapravo kao sivu eminenciju s pozitivnim predznakom. Dobrim duhom. Bez taštine i prepotentnosti, otvoren za suradnje sa željom poticanja na stvaranje i napredak. Rijedak čovjek u tom svijetu. Vrlo oštro primjećuje da živimo u društvu koje stalno reklamira loše. Mediji uvijek prednost daju žutilu i skandalima, a premalo se prostora daje kvalitetnim i inspirativnim ljudima.

Pitam ga je li ikad pokušao ili ima želju stvoriti i sam nešto kreativno? Ne. Odgovor mu je direktan i iskren. Oduvijek je svojim radom želio odavati počast velikanima i kreativcima, a nikad se nije vidio kao stvaratelj. Kaže da nema potrebu sudjelovanja u procesima, a svjestan je da mu to uz njegovo osnovno zanimanje i ne bi bilo moguće izvesti. I premda su ga mediji zavoljeli kao i sami protagonisti javne medijske scene, zadržao je prizemljen ironijski odmak od svog lika u medijima. Da se ne zanesi svojim medijskim likom vjerojatno mu je pomogla, kako kaže, prečesto surova stvarnost kojom je medicinska struka svakodnevno ispunjena. S jedne strane dakle moda i blještavilo, a s druge strane bolesti i patnja. To su dvije stvarnosti u kojima Nenad Korkut živi. U jednoj je protagonist, a u drugoj promatrač, ali u obje participira i iz toga se razvija njegova osobnost.

Osvrnuli smo se i na hrvatsku modnu scenu kao i na svjetsku. Iznosi svoje favorite, one koji nisu naročito izdvojeni u medijima, ali kako on ističe kreativni su i kvalitetni. I-gle, Renata Svetić, Zigman, Ivona Martinko, Marina design, Etna Maar, Loredana i Tomislav Bahorić, Branka Donassy, Matija Vuica, pokojna Ivana Popović. Puno je i mladih talenata čiji će modni razvoj sa zanimanjem pratiti. Posebno se osvrćemo na činjenicu nedostatka domaće modne industrije koja bi mladima davala nužnu priliku i poticaj… Vremena se mijenjaju pa tako i pristup modi. Sve je više kreativnih direktora, a sve manje kompletnih dizajnera koji proces znaju ispratiti od prve skice do završnog šava, kaže u razgovoru. Isto tako sve je više modnih blogera, a malo istinskih modnih novinara.

Glasom boema, a pokretima nekog aristokrate, nepretenciozno ispija kavu i nastavlja prisjećajući se susreta s Johnom Gallianom, Tomom Fordom, Giorgiom Armanijem, Karlom Lagerfeldom… sretan je da je imao priliku biti u publici na revijama nekih od svojih idola poput Valentina, Alexandera McQueena, Albera Elbaza u Lanvinu, Galliana u Dioru… diviti se scenografijama Chanelovih revija u Grand Palisu. Svoj modni univerzum izgradio je na fotografijama starih majstora, Horsta, Irving Penna, Cecila Beatona i Richarda Avedona, podjednako kao i na klasicima modne povijesti Cristobalu Balenciagi, Coco Chanel, Christianu Dioru i Yves Saint Laurentu.

Kad govori o svom modnom odrastanju u Hrvatskoj, lijepim riječima spominje butik Keti Balogh u Radićevoj i emisiju „Fashion tape“ Đurđe Milanović.

Nenad Korkut

Ono što možda još više zabrinjava jest činjenica da mi nemamo nikoga tko se poslije Đurđe Milanović, a sad i samog Nenada Korkuta, u medijima bavi modom kao analitičar. Šteta. Imamo tolike kritičare… raznorazne likove, ali nekog makar i sličnog Nenadu Korkutu čijih tekstova je sve manje kao i prostora u kojem može djelovati, gotovo da i nema.

I premda smo razgovor završili, svjestan sam da je tek počeo… jer nije sve u verbalnom.