Što prvo pomislite kad vam netko spomene Borovo?

Otkad sam proveo vrijeme sa vrijednim ljudima iz tog kolektiva, osim kvalitetne obuće danas vrlo jasno znam što znači predani rad i trud.

I premda Borovo mnogi vezuju za neka minula vremena i odavno su ga otpisali, ono se uzdiže kao Feniks iz pepela i hvata zamah zadnje vrijeme jače i više nego ikad prije.

Mladi, strastveni i hrabri ljudi koji rade na dizajnu i marketingu, ulažu zadnje atome snage da unatoč teškim financijskim konstrukcijama naprave najbolje.

Vrijedne ruke radnika u Vukovaru čine sve kako bi se zadržala prepoznatljiva kvaliteta.

Cipele za jučer, danas i sutra. To je Borovo.

Borovo je borba. Borovo je strast. Borovo je hrabrost. Borovo je Vukovar. Borovo je Hrvatska.

Šteta da mnogi to lako zaboravljaju i još lakše zbog jeftinog politikanstva odbacuju.

Ipak, nitko se ne predaje. Niti radnici, niti uprava. Svi marljivo rade i stvaraju, osmišljavaju i probijaju se… kako na hrvatskom tržištu prepunom uvoznih proizvoda tako i na svjetska tržišta gdje je hrvatska kvaliteta bez premca prepoznata.

Startas, Boromina, Borosana, Rubber, My Ballerinas, The Big Blue danas su prepoznata imena Borovo obitelji. Zenga je negdje pala u zaborav kao proizvod ali ovim člankom ćemo ju oživjeti. 

Za svačiji ukus i za svaku priliku. Dječja, ženska, muška obuća. Jednostavna i kvalitetna. 

To je Borovo. 

Ovo nije priča o tvornici, o strojevima, o upravama, o sindikatima, o radnicima… ovo je priča o Borovu. Borovo je sve to. I više od toga. 

Borovo je 7. lipnja 1931. osnovao češki industrijalac Tomaš Bata i pokrenuo proizvodnju obuće na periferiji Vukovara. Već u prvim godinama postojanja tvornica Bata prešla je na kombinatsku organizaciju, tj. sama je proizvodila sve potrebno za proizvodnju. 

Godine 1933. započela je proizvodnja gumeno-tehničke robe, te Bata na području gumarske industrije postaje jedno od prvih poduzeća u nas. 

Usporedo s rastom poduzeća mijenja se i napreduje cijeli vukovarski kraj, niču moderna tvornička zdanja i naselja, zapošljavaju se tisuće ljudi, rađaju se nova zanimanja. U do tada pretežno poljoprivredno-vinogradarskom kraju, podižu se moderne škole, sportski i društveni objekti te raste socijalizacija života u zajednici. 

Po završetku rata 1945. godine tvornica je nacionalizirana i osnovan je Kombinat gume i obuće Borovo.Pod tim imenom i kroz različite organizacijske oblike Borovo je nastavilo poslovati sve do 1991. godine. 

U razdoblju od 1947. godine do kraja 1980-ih, Borovo je izraslo u najveće i ekonomski najmoćnije poduzeće u proizvodnji i prodaji obuće i gume u ovom dijelu Europe. 

Iz impozantne povijesti Borova dovoljno je navesti podatak o proizvodnji više od 20 milijuna pari obuće godišnje, tisuća tona auto-guma i gumeno-tehničke robe, o više od 22 tisuće zaposlenih u tvornicama na današnjoj lokaciji i više od 600 maloprodajnih objekata. To vrijeme obilježio je i značajan izvoz borovskih proizvoda u europske i druge zemlje. Razmjer infrastrukture Borova omogućavao je tvornici daljnji pozitivan utjecaj na razvoj ovog područja: kako gospodarski tako i , kulturni, socijalni, sportski itd. 

Godine 1968. godine proizvedena je namjenska obuća Borosana. Razvio ju je tim stručnjaka na čelu s ortopedom dr. Brankom Strinovićem, a ona je i dalje zaštitni znak Borova. 

Potom je 1976. na tržište lansirana tenisica pod nazivom Startas koja je u početku bila namjenjena za igranje stolnog tenisa, no izrasta u najveći brend tvrtke sve do današnjih dana. 

Zbog ratnih događanja 1991. godine Borovo prestaje s poslovnim aktivnostima, a njegovi su brojni objekti razoreni. Od 1992. do 1997. godine uprava Borova djeluje iz Zagreba, a proizvodnja se odvija u Donjem Miholjcu. Kada 1998. Borovo ulazi u posjed svoje imovine u Vukovaru, organizira se kao poslovna grupa i počinje s proizvodnjom obuće i gumeno-tehničke robe na matičnoj lokaciji. 

Godine 2008. proizvodnja kožne obuće preseljena je u novoobnovljenu i tehnološki opremljenu zgradu Obućara nova. Iste godine Borovo je certificirano prema ISO 9001 standardu. 

Borovo je danas vodeći proizvođač obuće kad govorimo o kvaliteti… Želim zaista da tako bude sve više iz dana u dan i po pitanju prodaje.

Odnedavno je pokrenut i web shop! https://www.borovo.hr/

Imao sam priliku stupiti u kontakt sa kćeri pokojnog dizajnera Borovo obuće… popularnih Zengi. Obuća koja je obilježila Vukovar i rat ’90ih. Obuća je to koja je i obilježila obitelj Janičev Ljubena. 

Priču donosim u cijelosti! 

Moja obitelj i ja nismo i ne tražimo apsolutno ništa, samo želimo da se zna tko ih je stvorio. Jednostavno, zbog uspomene – kako se ne bi zaboravilo.

Čovjek koji ih je izmislio, koji ih je kreirao, zvao se Ljuben Janičev.

On je moj otac. Rođen je 30. 05. 1943. godine, kao najmlađe dijete u šesteročlanoj obitelji. Vrlo rano mu umire otac. S 14 godina, tata je iz rodnog Dimitrovgrada, došao u Borovo naselje. Po nacionalnosti je bio Bugarin.

Ljubav prema crtanju i modeliranju bila je jača od svega. Stoga je napustio bugarsku gimnaziju i rodni kraj te došao školovati se. Kao mnogi učenici koji su dolazili u Borovo naselje u školu, boravio je u Učeničkom domu. 

Ljuben Janičev djetinjstvo i mladost, ženidba i djeca

Završio je Obućarsku, kasnije Tehničku školu te se nastavio školovati i usavršavati. Kroz rad je stekao zvanje vodećeg obućarskog kreatora. 

Zaljubio se u Borovo naselje. U Slavoniju. U ovu prostranu slavonsku ravnicu pa tu i ostao. Zauvijek. Kasnije i u moju mamu. Nije otišao ni onda kada je je bilo najteže, kada su mnogi napuštali Borovo naselje. On je ostao. I nikada se nije žalio. Pa ni onda, kada je najviše nastradao, u zatočeništvu, u logoru u Stajićevu 1991. godine.

Oženio se 1964. godine. Dobio dvije kćeri. Radio u tvornici. Igrao nogomet za NK “Borovo”. Kasnije se nogometom rekreativno bavio. Zavolio Dunav i ribolov. Nekada je bio član Ribolovnog društva te član Društva inženjera i tehničara Borova naselja.

Zavolio je ljude i ovu široku slavonsku dušu. Sa fotoaparatom u ruci radi posla; sajmova i izbora kolekcija, proputovao je gotovo cijelu Europu; Španjolsku, Italiju, Njemačku, Austriju, Francusku… pa čak i nekadašnji SSSR.

Ljuben Janičev putovanja

Govorio je tri strana jezika. Bio je omiljen. Nekoliko godina radnog vijeka proveo je u Modelarnoj u Obućari. Kasnije, spletom okolnosti, prelazi na „Poly“ gdje mislim, negdje 1988. godine počinje proizvodnja prvih „žutih čizmi“.

Ljuben Janičev posao

Sjećam se da je to bio posao s nekom američkom tvrtkom „Royce“. Tata je kreator prvih „žutih cipela“ ili kako ja to volim reći: – On je i njihov „tata“! To tvrdim sa sigurnošću jer moj otac nikada nije govorio neistine. Naravno, za to je trebao timski rad. Bez cijelog tima, koji je također važan, posao ne bi uspio, govorio je. Ali evo, tata je zaslužan za njih jer jenjihov autor. Vjerujem, kako ima još živih ljudi koji bi isto i posvjedočili. Neke potvrde sam naravno i dobila, iako ih nisam sama tražila. Ali, ljudi znaju i sjećaju se. Ta je cipela bila jedinstvena. Posao je išao odlično. Koliko se sjećam, čizma je rađena za američke farmere, za američko tržište. To znam po pričama koje sam slušala. Znam kako je tata pričao da je „žuta čizma“ prolazila cijeli niz ispitivanja. Rađena je od nepropusnog nubuka, a ispitivana je u vodi i na raznim temperaturama. Mogao si u njima satima stajati u vodi, a noge nisu bivale mokre. Bile su suhe i tople. Narudžba tih čizama nije isporučena zbog ratnog stanja, one su ostale po skladištima tvornice.

Slijedili su hladni mjeseci te 1991.godine, stoga je HV – ZNG 1991. godine u Borovu naselju i Vukovaru, imala na nogama te iste „žute cipele“, upravo iz tog razloga koje sam i navela prethodno. Tople i suhe noge. A i to nam je, između ostalog, trebalo te ratne godine. Nisu bile nošene iz nekih razloga koje je navodila neprijateljska vojska. One su zaista bile simbol koraka u Domovinskom ratu, u Borovu naselju i Vukovaru te ratne, 1991. godine. I kao takve, zauzimaju posebno mjesto u srcima svih nas koji smo branili svoj dom.

Tijekom svog profesionalnog razvoja, tata je modelirao, obožavao je svoj posao. Poslu je učio i druge mlade ljude koji su mu kasnije bili zahvalni na bezgraničnom trudu koji je u njih ulagao. Sjećam se da je predavao i u tzv. Večernjoj školi ( ili kako se to već nazivalo ), a svi su mu se učenici divili. Poštivali ga i voljeli. I na taj način su sklopljena mnoga prijateljstva.

Moj je tata bio dobar i pošten čovjek. Nadasve – čovjek. A to mnogi nisu bili početkom 90-tih jer je tada to bilo najteže biti. To se ne uči. To se postaje rođenjem. Tada se tata jako namučio.

Bio je zarobljen kao pripadnik Civilne zaštite RH, kasnije zatočen te fizički i psihički maltretiran. Tučen. Upravo i iz razloga što je on kreator „žutih čizmi“, a u Stajićevu su to svi dobro znali. O zatočeništvu nije volio govoriti. O tome je progovorio samo jednom. Ali, o tome su progovarali drugi. O tome govore i danas. I sve je to strašno slušati i prisjećati se. I onda i sada. Nakon izlaska iz zatočeništva, nekoliko je mjeseci boravio po bolnicama i na pretragama.

Liječio se jer je prošao torture. Nije se vraćao u „Borovo“. Otišao je u zasluženu mirovinu te se i dalje liječio. Sve ono što se događalo na njega je ostavilo teške posljedice. Završio je na dijalizi i s tim živio dugih i bolnih 11 godina. Nije više mogao držati u ruci svoj crtaći pribor, to ga je najviše boljelo. Jer, kada mu je bilo najteže, on je crtao. Toga je smirivalo, to mu je bila terapija. Odjednom je nastupila nemoć koja je za njega bila najteža, to je bio njegov kraj.

Osjetio je to, a to mi je i rekao u zadnjim danima života.

Moj tata nikada nije bio zločest čovjek. Bio je pošten, tih, miran i skroman. I na radnom mjestu i u životu. Mnogi njegovi suradnici to mogu potvrditi, ali i svi ljudi koji ga se sjećaju.

Jedina osoba koja se zainteresirala oko nastanka ovih žutih čizama bila je jedna kolumnistica koja je radila kolumnu o Vukovaru ’91. I upravo je pisala o „žutim čizmama“. Kolumna se tako i zvala. Na njen upit, tata je imao silnu volju sve ispričati, bila bi mu velika čast jer se netko o tome po prvi puta interesirao nakon toliko godina. Međutim, nisam uspjela dogovoriti susret. Tati se zdravstveno stanje pogoršavalo. Umro je, nakon duge i teške bolesti, 23. 07. 2016. godine.

Zadnju njegovu sliku imamo s proslave njegovog 73. rođendana, iz stana u Borovu naselju. 

Ljuben Janičev zadnja fotografija

Naravno, moram napomenuti i to, da sam u vrlo kratkom vremenu dobila iz Uprave „Borova“ odgovor koji me je silno razveselio, ali sam istovremeno bila i žalosna jer se nismo svi ranije povezali kako bi moj otac ispričao kompletnu priču koja je jako važna za tvornicu, ali i za svenas. Sigurna sam kako postoje osobe koje bi ispirčale detalje koje ja ne znam te bi ova priča zaista postala „živa“ i dobila svoju pravu dimenziju, ali i zasluženo mjesto u povijesti tvornice „Borovo“. Postoje ljudi koji su također radili na „Poly“ pogonu kako sam prethodno ispomenula, gdje su radili s mojim ocem i također su bili važne karike tima. Moj je otac imao svo njihovo poštovanje, a mladi ljudi njegovo povjerenje. Sigurna sam kako bi mnogi rekli kako su od mog oca jako puno naučili, a to su neki kasnije i dokazali jer su u kasnijem poslu pokazali izvrsnost i stručnost.

Sve ove podatke „Borovo“ će, sa zadovoljstvom, objaviti u svom „Prodavaču“ koji bi trebao izaći ove godine. Drago im je što je konkretno ime i prezime autora „žutih cipela“ došlo do njih i bit će to jedna od tema iz povijesti „Borova“ s kojom će obogatiti i svoj časopis. Tako su barem obećali.

Ovo zaista jest vrijedna tema iz povijesti naše tvornice kojih, vjerujem, ima još jako puno.

Iskreno se nadam kako će sve biti i zapisane. To bi bilo neprocjenjivo, kada znamo kako je sve bilo uništeno u ratnim godinama i kako je sve nestalo, a svjedoci smo kako se i danas sve brzo zaboravlja. Zato je upravo taj strah od zaborava bio razlog i pokretač moga javljanja. Ovo sam pokrennula mom ocu u čast. I nitko ovdje od nas iz obitelji nije važan. Samo on. Jer tata je bio veliki vizionar. Imao je ideju, volju i želju tijekom života stvoriti nešto vrijedno u svom profesionalnom razvoju i u razvoju same tvornice. Ponukana mnogim stvarima, svjedokinja sam kao se masa stvari u životu vrlo malo cijeni. Pa kada se i teškom mukom do nečega i dođe, kasnije se vrlo brzo zaboravlja. Stoga sam i odlučila ovo pokrenuti jer se silno bojim kako će mnoge stvari jednog dana samo nestati. Kako ih neće biti. Kao da nisu niti postojale. A tako se mukotrpno do toga dolazilo. Na taj način bi izblijedio i lik moga oca i njegovo veliko djelo koje bi nastalo. Nestale bi priče koje čine povijest naše tvornice. Tose ne može i ne smije dozvoliti jer time bismo dozvolili njihov zaborav. Na tragu sveg ovog napisanog i uz njegovo spominjanje, tatine bi čizme i dalje „hodale“ uz sve nas.

Negdje sam pročitala tko je autorica i kreatorica „Boromine“. To je lijepo i divno za čuti. Hvale je vrijedno. Stoga sam mišljenja kao bi bilo divno čuti i ovu priču za koju je evo, zaslužan moj otac.

S osobitim poštovanjem.

Larisa Janičev-Stojanović

Vinkovci, 05. 05. 2017.