Vladimira Spindler

Vuk je spreman povući se i svoje rane sam zacijeliti. Noći provesti zavijajući od boli, ali kad svane dan krenuti u nove avanture koje mu život sprema. Upravo takve sugovornike kao #vizualnivuk nastavljam tražiti. 

Vladimira Spindler zasigurno je jedna od onih savršeno nesavršenih duša. Umjetnica. Njezin osmijeh diše Zagreb. Uvijek ju možete vidjeti biciklom u centru grada. Tako smo i mi ovaj razgovor vodili u hodu i bicikliranju. 

Ona je fotografkinja i radno okruženje joj je javna scena, ali nikad nije pripadala grupaciji koja se laktarila i bila sveprisutna. Kad sam je pitao je li joj žao zbog toga jer zasigurno je mogla napraviti više, dok lagano gura bicikl Preradovićevom, objašnjava mi da se s godinama i sama to pita. Ali (uvijek ima to neko životno “ali”)? Može li se pobjeći od svoje prirode i svojih uvjerenja? Postavljajući pitanje sebi, postavlja ga i meni. Uslijedilo je nekoliko sekundi šutnje. Ugodne. Brojim korake i zamjećujem ritmičnu vrtnju kotača bicikla. Kaže Vladimira da joj ipak nije žao iako misli da je izabrala teži put. I uz osmijeh nadodaje da je to vjerojatno stvar karme. 

Vladimira Spindler

Bio sam gost na promociji filmova Restart škole pa tako i Vladimirinog kratkometražnog prvijenca. On me i nagnao da ju zamolim za ovaj intervju. Jako me se dojmilo. Film prikazan u KIC Doku kinu, je njezin završni rad Restartove škole dokumentarnog filma. Prošlo ljeto se prijavila na natječaj za školu. Restartovi mentori su izabrali 10 kandidata, na osnovu poslanih radova koji su bili zadani naslovom filma. Polaznici su morali u roku od desetak dana osmisliti, snimiti i montirati kratki trominutni film sa zadanim naslovom “Nevidljivi grad”. Početkom listopada krenula su im intenzivna predavanja i vježbe, i onda s početkom 2017. do kraja veljače trebalo je napraviti završni rad. Autorski dokumentarac. Tako je nastao moj film: “Mama, zašto plačeš?” kaže ponosno, ali nimalo nadmeno. Film je to kojim Vladimira Spindler progovara o vrlo intimnoj borbi s depresijom, ali i borbi njezine djece s tim njezinim stanjem. Nisam stručnjak ali primijetih da upravo suočavanje sa tim stanjem pa i samo artikuliranje kroz film je hrabro ne samo hvatanje u koštac sa problemom nego i želja za pronalaskom rješenja. 

Lagano hodajući dolazimo do Cvjetnog. Objašnjava mi kako je zapravo prvo krenula raditi jednu drugu tematiku. O jednom slikaru. Taj film je snimila, montirala, ipak na kraju se odlučila pustiti ga. U tom trenutku njezin mentor, Oliver Sertić, predlaže joj da proba raditi ono što je najviše okupiralo njezinu pažnju. A postoji li zaista išta jače od vlastite depresije u koju je zapala prošle godine kada je potražila i stručnu pomoć. 

Evo, to je upravo za mene bilo presudno. Ta hrabrost i pomirenost sa vlastitošću ne kako bi se ukopalo na mjestu nego da bi se išlo naprijed, su me fascinirali. Film je u trajanju 20 minuta, ali sad nećemo previše otkrivati jer nadam se da će biti prilike da ga ljudi vide. Film je iskren. I to je njegova, uz dakako druge profesionalne kvalitete, zapravo najveća vrijednost. I dug pljesak te večeri na promociji kao i očigledna podrška kolega i publike u dvorani, znak su da je to prepoznato. 

Sunčana Škrinjarić, Sanja Pilić, Vladimira Spindler. Tri generacije žena. Uspješnih. Prepoznatih. Baka i mama spisateljice, a ona fotografkinja. Iako, kako kaže i ona ima potrebu pisati. Na fotografiju se odlučila kada je prije gotovo 20 godina bila u vezi sa jednim snimateljem i fotografom. Uz njegovu podršku odlučila se da to postane njezina profesija. I tako je danas. Zaklela se sebi da nikada neće pisati. No, doma tako potajno piše neku priču, pa je onda doma i sama pisala scenarij za dugometražni film koji bi željela napraviti. Od HAVC-a je bila dobila potporu za pisanje scenarija. Njega je završila u zadanom roku. No, u međuvremenu svašta se izdogađalo u životu tako da je scenarij trebao odležati kako bi ona još malo odrasla u profesionalnom tehničkom smislu i završila školu dokumentarnog filma. Sada je došlo vrijeme da ga prepravi, jer se i sama promijenila, pa se tako promijenio i njezin pogled na to kako bi taj film “Geni moje djece” trebao izgledati. I dok gledamo cvijeće, tražeći kadar za fotografiranje zaključujemo da je od pisanja ipak teško pobjeći. Ipak, mi nastavljamo dalje. 

Gužva ljudi i plavi tramvaji koji vijugaju Ilicom sad su nam društvo u razgovoru. Vladimira se potpuno izdvaja iz te slike jer djeluje nestvarno smireno. Iako je u cipelama s visokim petama ona kao da lebdi kroz gradsku scenu. Razgovor nastavljamo o mogućim njezinim najvećim podržavateljima ali i mogućim najvećim kritičarima, Reneu i Maši. Mašu nemamo priliku toliko vidjeti u javnosti ali Rene stasa u pravog zagrebačkog zavodnika kojeg svi već (prepo)znaju i svojom pozitivom ih osvaja. I premda godine idu bez mogućnosti zaustavljanja ili barem kratkog pauziranja, primjećujem da one na Vladimiru nemaju naročit utjecaj. Na fotografijama koje tako emocionalno dijeli na društvenim mrežama ona i Rene izgledaju kao brat i sestra, a ne kao majka i sin, a život ju baš i nije mazio. Priznaje da joj je sin Rene najveća podrška u gotovo svemu. Priča mi da je na premijeri filma gledao tu završnu verziju i sutradan joj rekao: “Nije zato što si moja mama, no,moram ti čestitati, jako hrabar film. Ponosan sam.” Maša je mlađa od njega, i u specifičnoj životnoj dobi, no samim time što joj je dopustila da snimi taj film, zaključuje Vladimira da joj se na neki način čini da ipak poštuje to što je napravila. Iako u maniri buntovne tinejdžerice to neće reći. 

Uz Vladimirin glas fokusiram se na cvijeće na njezinoj košari bicikla. I razmišljam kako ju život nije mazio, ali ju je nagradio. Teško je bilo i biti umjetnica, samohrana majka dvoje djece.. Posebno u razdoblju od njihove druge i pete godine. Život bez porodiljnog i bez bolovanja. Imala je 24 godine kada je rodila Renea, i tada je kako kaže imala zapravo životinjsku snagu. Danas Rene ima gotovo 17, a Mašinka kako ju od milja zove, 14 godina. Ipak, uz osmijeh primjećuje da imati tako veliku djecu, a biti zapravo mlada mama ipak ima više prednosti. Sve je stigla napraviti. Sve je preživjela. I djeca su sad već pomalo dovoljno samostalna, da se ona uz posao koji radi može baviti i dokumentarnim filmom. Ipak, uz sve obveze trudi se prioritetno provoditi najviše vremena sa djecom. U vrtu. Uživajući sa životinjama. Tako su uz nju uvijek njezina djeca i njihovi prijatelji pa je veselo, a i nesebičnu podršku daje joj i dečko koji kako kaže “dobro hendla sve to”. 

Vladimira Spindler

Zaustavljamo se na adresi Ilica 17. Ispred arhiva Toša Dabac gdje je taj velikan hrvatske fotografije imao stan i atelje u kojem je stvarao do svoje smrti. Na prvi trenutak mi se čini sve slučajnim ali zapravo… 

Bicikl je Vladimirina velika strast. Ta dva kotača, lijepe haljine i potpetice i osmijeh kao lajtmotiv postali su njezina prepoznatljivost u Zagrebu. Sudjeluje u svim bicikilističkim aktivnostima kad se organiziraju po centru… a, na njima je i sa svojom ljubimicom koju vozi u prednjoj košari. Prepričava mi da se ljubav prema biciklu dogodila još u prvom razredu osnovne škole. Naučila ga je voziti uz pomoć prijateljice Natalije. Na Zrinjevcu. 

Pridržavajući se spontano uz vrata zgrade hvatam kadar i fotografiram dok mi Vladimira priča da je na biciklu vozila i djecu dok su bili maleni. Rene je imao tek 10 mjeseci kada je krenuo s njom u prvu vožnju. Onda je došla i Maša. Tada je Rene dijelio s mamom sjedište, a malena Maša je bila u dječjoj stolici. I uz sve to na bicikl bi stale i foto torba i vrtićka torba pa i školska torba. I tako godinama. Danas vozi svog malenog psa i uživa u slobodnom bicikliranju zagrebačkim ulicama. Kada ju sretnete u vožnji može se primijetiti kako je pomalo odsutna. Kaže da najviše voli brzinu i praktičnost bicikla. Pa joj je on tako pomagač da za potrebe posla brzo dođe na bilo koju lokaciju ali i da lakše recimo preveze namirnice s Dolca. 

I razgovor završavamo uz spominjanje budućnosti. Vladimira kaže da se želi baviti filmom. Dokumentarnim. A da joj fotografija postane tek hobi. Ističe da ju više nego ikad prije zanimaju ljudi. I njihove priče. Zanima ju taj proces stvaranja. I to je najljepši dio. Kako iz ideje napraviti realizaciju. Stvoriti dokumentiarno filmsku priču. Kako je u dokumentarnom važna fotografija (iako nije presudna), znači da ću i u njoj zauvijek ostati, priča mi dok odmičemo iz Ilice, otpratila me do Preradovićeve opet, ali ova cijela njezina priča je ostala duboko u meni.