Kad ne bi postojalo sutra, što biste napravili večeras?

Hrvoje Vukov Hlifestyle.eu

Pojeli biste sve ono što vam je doktor zabranio?

Luđački biste se poseksali?

Jednostavno biste nazvali one s kojima ste dugo u svađi ili baš rekli “jebi se” onome tko vas najviše živcira?

Hrvoje Vukov Hlifestyle.eu

Evo, ne znam niti ja sam što bih… iskreno govoreći. Pitanje sam postavio i vama i sebi. 

Prošlotjedni tekst je izazvao brojne poruke i komentare, reakcije kojima je kraj čim se ugasi internet jer realno sva hrabrost i snaga tih likova se očituje samo i isključivo dok su za tipkovnicom i dok ih od mene dijele kilometri stvarnog i nemjerljiva udaljenost virtualnog prostora. Kako bilo, odlučio sam nastaviti pisati… i baš se osvrnuti na temu ljubavi i mržnje, života i prolaznosti, čovjeka kao bića koje najčešće nije niti svjesno koliko je u svojoj veličini malen.

Mi smo bića iskustva. Ali iskustvo nije jedino što nas određuje. Usuđujem se reći da je puno važnije kako se mi prema tom iskustvu postavimo. Što iz svega izvučemo? Imamo mi zube, ali njima ili možemo škripati ili ih pokzati u osmijehu.

Vraćam se pitanju iz naslova ovog teksta i moram reći iskreno da zapravo sam svjestan da “sutra” možda stvarno za mene i ne postoji. Nitko niti meni niti vama ne jamči buđenje ujutro. Uzimamo to zdravo za gotovo. Kao da imamo pretplatu na život koju smo ostvarili nekom posebnom zaslugom. Ne, ovo nije još jedan life coach tekst već promišljanje. Doslovno tok misli koji mi izlazi dok oko sebe promatram mali nered u stanu, pregledavam neke neodgovorene mailove, paralelno objavljujem postove za klijente i planiram nove projekte za studeni i prosinac. I dođe mi da sve odjebem. Da se pokupim u prirodu i da danima nitko ne zna niti gdje sam… niti što sam… niti kako sam. Iako, ego mi šapće da nastavim pisati… i da si upišem u rokovnik sve evente na koje sam pozvan… I da uživam! I znate što, taj ego je kao lego. Sastavim ga i rastavim po potrebi. Da ne smeta ali da koristi. Naučio sam to s vremenom. Baš kao što sam s vremenom naučio i duboko udahnuti… i shvatiti da ću sve stići i da nema mjesta panici. Baš kao što sam naučio i da ljudi dolaze i odlaze… oduševljavaju i razočaravaju, ali da onaj lik u ogledalu koji me gleda dok perem zube i namještam frizuru prije izlaska iz stana… E, taj lik je stalno tu. I na kraju dana najvažnije mi je da je on dobro. 

Hrvoje Vukov Hlifestyle.eu

Pitanje iz naslova postavljam i sebi i vama dok razmišljam o tome kako ću se spremiti i otići s Andreom na cugu. Popiti ću čaj ili  štrukani pelin i smijati ćemo se… vjerojatno i ozbiljno, sasvim ozbiljno pričati o nekim događajima od dana… Ali ću uživati. Baš kao što sad uživam pišući ovaj tekst. I baš kao što sam unatoč ritmu ubrzanog hoda od jednog do drugog sastanka i tako još drugih obveza prošao danas 10ak 000 koraka. Prisutan. Zahvalan. Svoj. Živ. Na početku tjedna kad vidim da jako puno ljudi nosi svijeće i cvijeće. Na groblje. Jedino valjda mjesto kad postanemo svjesni svega. Svjesni sebe. 

Biti svjestan sebe znači pogledati i u mrak i na svjetlo. Ne bojte se mraka. Bez njega ne bi uživali niti u zvijezdama, a niti bi nam svanule zore. Uostalom, u nekim mrakovima se bolje vidi nego na najjačem suncu. Treba hodati naprijed i kad nas sve zaustavlja!

Ja zapravo nemam nešto posebno što bih napravio večeras kad bih znao da sutra ne postoji.

Zašto?

Pa zato jer sam “jebi se” već rekao svim ljudima i situacijama koje nisu bile dobre za mene. Jedem i pijem što hoću i kako želim. Odgovorno. Prema sebi. I još k tome nikad bolje se nisam osjećao i izgledao. Tajna je baš u toj svjesnosti. I da budem iskren na kraju nemam ništa tako spektakularno za čim žalim, a da nisam baš nužno napravio, a da sam htio. Stvar je prioriteta. Od svega mi je najvažnije da sam svoj. A glede seksa s početka teksta? Pih, ma ako ga bude, super. Ako ne, snaći ću se. 😉

Sve ovo želim i vama!!!

Hrvoje Vukov Hlifestyle.eu 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *