Hlifestyle intervju Paulina Jazvić #stopetiketiranju

Pet osnovnih podataka iz biografije Pauline Jazvić su: rođena 21.02.1973. godine u Zagrebu; 2001. diplomirala na Likovnoj akademiji u Zagrebu – grafika – klasa prof. Šuteja, a 1995. diplomirala Dizajn odjeće i tekstila na Tekstilno tehnološkom fakultetu u Zagrebu… član HDLU -a i zaposlena kao izv.prof. na TTF na studiju Dizajna odjeće i tekstila…  Ali što je Paulina Jazvić mimo ovih podataka? 

Zaposlena žena, mama…

Kako pamtiš svoje djetinjstvo? I što te potaknulo da zakoračiš u svijet kreativnog stvaranja? 

Moje djetinjstvo je bilo lijepo i sretno, mogla bih reći bezbrižno. Odrastala sam u vrlo kreativno poticajnom okruženju i moja obitelj mi je bila velika podrška i nadahnuće. Moji roditelji su bili slobodoumni i mojoj sestri i meni omogućili su da se razvijamo u onom smjeru koji je odgovarao našoj stvarnoj prirodi. Ne mogu izdvojit ništa posebno što me potaknulo nego sam odgoj i igranje koje je bilo primarno. Ja se i danas igram što je glavno obilježje moga rada. 

Brojne su izložbe i nagrade… od onih iz vremena studenstkih dana do ovih koje obilježavaju tvoju karijeru. Ne, ne želim da ijednu izdvojiš (iako ako hoćeš, možeš) nego da mi kažeš koliko ti to sve zaista znači? Djeluješ vrlo lišena pretencioznosti i davanja prevelike važnosti ičijem potvrđivanju ali ipak nagrade i priznanja su nagrade i priznanja? Kako balansiraš između toga svega?

Nagrade koje sam ja dobila dogodile su se na početku karijere i mislim da je to svakoj mladoj osobi važno i poticajno. Međutim, na tom putu važno je shvatiti da bez obzira na priznanja umjetnik mora neprestano raditi, čitati, odlaziti  na izložbe, gledati filmove… Nagrade vesele. One su potvrda da je rad zamiječen i mislim da je svakom nagrada poticaj za daljnje stvaranje i promišljanje. U umjetnosti kao i u svakoj profesiji čovjek se stalno propitkuje i istražuje, što je nužno kako bi rad bio kvalitetan i ozbiljan.

Biti umjetnica u Hrvatskoj? Dakako, svi imaju svoja osobna iskustva… Kakva su tvoja naspram okoline? I koliko je ženama lakše ili teže baš zato što su žene? Biti samostalni borac u Hrvatskoj? Nisi nikad imala neko zaleđe u smislu moćnog muža ili roditelja koji su stajali iza tebe i gurali te naprijed… Koliko puta si pomislila da bi to baš bilo dobro jer bi sve bilo lakše? 

Danas je teško svima, a posebno umjetnicima, a onda još dodatno posebno ženama. Ali nemojmo se zavaravati ni izvan Hrvatske život umjetnica nije lak. Na osobnim iskustvima se čovjek uči. Svaki neuspjeh i odbijanje treba nadići i ustrajati u svom radu. Nikad nisam radila kako bi se svidjela publici i kritici. Nastojim biti iskrena i autentična što je za svako stvaranje važno. Za ovaj drugio dio pitanja: 100 puta ha ha… međutim za stvaranje to nije bitno. Vratit ću se opet na početak – temelji koje sam dobila u djetinjstvu su ono što me formiralo u samostalnu i samosvjesnu osobu koja ne odustaje unatoč preprekama. Trenutci sumnje su stalno prisutni ali propitkivanje te razgovori sa bliskim ljudima pomažu mi da sagledam širu sliku i donosim neke odluke. Možete imati ne znam kako jako zaleđe, sponzore, tatu, muževe, ali bez svoje vlastite snage i stalnog kontunuiranog rada nećete postići puno. Pitanje je što je nekome bitno status ili osobni rast u svaralačkom i ljudskom smislu.

Tvoja svaka nova izložba očekuje se zaista sa zanimanjem, a hiperprodukcija nije uopće tvoj stil stvaranja iako u takvom hiperproduktivnom vremenu živimo… kad se uvijek želi više i kad je sutra već kasno. Kako se nosiš sa zahtjevima društva i vremena kojem živimo pripadamo i u kojem živimo? 

Danas je izazova puno vise i priznajem uhvati me strah. To je svojevrstan proces u kojem uvijek iznova učim da strah mogu pobijediti samo radom i spoznajom da moram ostati vjerna sebi. Mene generalno društvo i ljudski odnosi zanimaju. I to je moje stalno nadahnuće ali izuzetno cijenim svoju samoću. I privatnost (ne osamljenost) jer jedino tada imam mir koji mi je potreban za stvaranje. Želim zapravo reći da se društvenim promjenama svakako moramo prilagođavati ali ne smijemo postati podređeni.

Etikete su nešto s čime se susrećemo redovito. Štoviše, i sami sebe volimo etiketirati zbog pozitivne identifikacije i lakšeg snalaženja u društvu… Ipak, postoje etikete s kojima se susrećemo i koje nas bole… Koja je tvoja?

Ljudi olako daju etikete. Ja mrzim etikete I  zato je nastala moja slika koja se zove “Ne čujem”.